- napomena misli koje Edward chita drugima pišem podebljano..
- evo sljedi nastavak.. uživajte..

---------------------------------------------------------------------------------------------
Prišla je bliže, hodajući prolazom pokraj mene kako bi došla do profesorovog stola. Žalim je , jer je jedino slobodno mjesto bilo ono pokraj mene. Automatski, sam sve svoje stvari maknuo sa njene strane klupe, slažući svoje knjige na kup. Sumnjao sam da će joj biti ugodno sjediti kraj mene tijekom ovog cijelog dugog semestra. Možda ipak, će mi sjedenja kraj nje pomoći otkriti njene tajne, misli... isto ako nikada prije nisam za to trebao biti jako blizu nekoga... a i vjerojatno da ih i otkrijem nebi bile ništa zanimljivo...
Bella Swan je zakoračila točno ispred grijalice koja je puhala baš u mom smjeru.
Njezin miris me pogodio poput munjevite lopte, kao kada se igla zabije u jastučić. Nije bilo slike,riječi, opisa koji su bili nasilni dovoljno da opišem ono što sam osjetio toga trenutka.
Tog trenutka izgubio sam svaki dio ljudskosti u sebi, ljudskosti koju sam tako jako želio zadržati.
Postao sam predator. A ona je bila moj pljen. Ništa drugo na svijetu nije sada postojalo osim te istine.
Soba više nije bila puna svjedoka - oni su svi već bili smaknuti u mojoj glavi. Misteriju njezinih misli sam isto zaboravio. Njezne mi misli nisu više ništa značile, kada neće još zadugo razmišljati.
Ja sam vampir, a ona ima najslađu krv koju , najslađu od svake koju sam namirisao u proteklih 80 godina.
Nikada nisam ni maštao da takav miris može postojati. Da sam znao, već bih ga odavno išao potražiti. Pretražio bih cijeli svijet zbog nje. A njen okus tek.. mogao sam si ga zamisliti..
Žeđ je parala moje grlo poput vatre. Usta su me užasno pekla i bila sva isušena. Otrov koji je počeo bujati nije ni malo rastjerao taj osječaj. Moj želudac mi se počeo okretati od gladi i vapio kao jeka žeđi. Mišići su mi se zgrčnuli.
Ni cijela sekunda nije prošla. Još uvijek je izvodila onaj korak kojim je poslala svoji miris prema meni.
Kada je njeno stopalo dotaknulo tlo, njene oći su potajno pogledale prema meni. Njezin se pogled susreo s mojim, i vidio sam svoj odraz u ogledalu njezinih široko otvorenih očiju.
Šok koji sam spazio na njenom licu spasio je njezin život na nekoliko mučnih trenutaka. Nije mi nimalo olakšavala. Kada je vidjela izraz moga lica, krv joj je zacrvenjela obraze, pretvarajući njenu kožu u najslasniju boju koju sam ikad vidio. NJen je miris ostavio jako veliki utisak u mojoj glavi. Jedva da sam mogao razmišljati. Misli su mi bijesnile, pokušavao sam se kontrolirati, ali bezuspješno.
Ubrzala je korak, kao da je svatila da bi bilo najbolje da pobjegne. Zbog užurbanosti je postala nespretna - zapela je i zateturala se unaprijed, i tako skoro pala na djevojku koja je sijedila ispred mene. Ranjiva, slabašna. Ćak i više od bilo kog drugog običnog čovjeka.
Pokušavao sam se udredotoćiti na odraz lica kog sam vidio u njenim očima, lice kog sam prepoznao osjećajući gadljivost.
Lice čudovišta u meni - lice koje sam mukom i neslomljivom disciplinom desetlječima potiskivao. Lice koje je sada tako lako islipivalo na površinu!
Ponovo sam osjetio njezin miris, koji se rasprsio u mojim mislima i tjerao me da se ustanem sa stolca.
Ne.
Rukom sam se čvrsto uhvatio za dasku ispod stola i tako se pokušao zadržat na mjestu. Ali drvo nije izdržalo. Rukom sam zgnječio dasku, i napravio u njoj rupu u obliku svojih prstiju.
Uništi dokaze. To nam je bilo jedno od osnovnih pravila. Prstima sam brzo oblikovao rupu tako da više ne lići na moj otisak i tako stavio veliku poderanu rupu ispod klupe i kupić piljevine ispod stola, koju sam rasprsio nogom.
Uništi dokaze. Neizbježiva šteta...
Znao sam što će se sada dogoditi. Djevojka će doći sjesti kraj mene, i ja ću je trebati ubiti.
Nevini svjedoci u ovoj učonici, osamnaest ostalih učenika i jedan muškarac, neće smeti napustiti ovu prostoriju zbog toga što će uskoro vidjeti.
Zgrozio sam se na pomisao toga što moram učiniti. Čak i u najgorem slučaju, nikada nisam trebao učiniti ovakno nešto. Nikada nisam ubio nevine, ni jedamput u osamdeset godina.
A sada sam planirao zaklati dvadesetak osoba odjednom.
Lice ubojice mi se rugalo iz ogledala.
Ćak i ako se dio mene pokušavao oduprijeti tom čudovištu, drugi dio u meni je planirao masovno ubojstvo.

Evo nastavka.. englesku verziju Midnight Suna možete naći na ovoj stranici: Midnight sun- eng
-napomena : misli koje Edward ćita drugima pišem podebljano
------------------------------------------------------------------------------

Naravno, mogao sam ćuti ono što je djevojka govorila Jessici. Nisam trebao ćitati misli kako bih ćuo tihe, jasne glasove sa druge strane prostorije.
"Tko je onaj dečko sa crvenkasto-smeđom kosom?" ćuo sam je kako pita Jessicu, potajno pogledavajući u mene krajićkom oka, i brzo pogledavajući natrag kada je vidjela da još uvijek buljim u nju. Nadao sam se da će šlušajući zvuk njezina glasa pomoći mi pronaći zvuk njezinih misli, koje su bile izgubljene negdje gdje ih nisam mogao pronaći, ali sam se razočarao. Uglavnom, ljudske misli su bile slićnog tona kao i njihov glas. Ali ovaj tih, sramežljiv glasić nije se podudarao sa ni jednom od stotinu misli koje su se protezale cijelom prostorijom, u to sam bio totalno siguran. Potpuno novi.
Oh, sretno ti bilo, idiotkinjo! Jessica je pomislila prije nego šta je odgovorila na djevojčino pitanje.
"To je Edward, predivan je , naravno, ali nemoj trošit vrijeme na njega. On ne izlazi na spojeve. Izgleda da niti jedna djevojka nije dovoljno lijepa za njega." izdahnula je. Okrenuo sam glavu da bi se nasmijao. Jessica i njezini prijatelji nisu imali pojma koliko su sretni zbog toga što me nitko od njih nije privlačio. Ispod tog krajkotrajnog humora, osjetio sam veliku potrebu, koju nisam posve razumio. Potrebu da učinim nešto glede Jessicinih misli koje nova djevojka nije znala... Osjetio sam veliku nužnost da stanem između njih dve, da zaštitim Bellu Swan od Jessicinih mračnih misli. Koji čudan osjećaj. Pokušavajući otkriti razlog za taj osjećaj, promotrio sam djevojku još jedanput. Možda je to samo neki dugo zaboravljen zaštitnički instinkt, instinkt da zaštitim slabije, nemoćne. Ova je djevojka izgledala više krhko od ostalih u školi. Njezina je koža bila tako prozirna da je bilo teško za povjerovati da će je išta zaštiti od vanjskog svijeta. Mogao sam vidjeti ritmično kretanje krvi njenim venama istod svijetle membrane. Ali se nebi smio na to koncentrirati. Bio sam žedan koliko i Jasper pa bi bilo bolje da se ne dovodim u iskušenje. Imala je mali nabor između obrva kojeg vjerovatno nije bila svjesna.
Bilo je nemoguće frustrirajuće. Mogao sam oćito vidjeti da joj je bila muka ovdje sjediti, pričati sa strancima, biti u centru pažnje. Mogao sam opaziti njezinu sramežnjivost zbog načina na koji je držala svoja krhka ramena, pomalo pogrbljena, kao da je svakog trenutka očekivala odbacivanje. Ali ipak samo sam mogao vidjeti, osjetiti, nagađati. Samo tišina je dolazila od nesvakidašnje ljudske djevojke. Ništa nisam mogao ćuti. Zašto?
"Hoćemo li?" Rosalie je promrmljala, prekidajući moja razmišljanja.
Maknuo sam pogled sa djevojke, osjećajući olakšanje. Nisam želio nastaviti podbacivati u ovome - iritiralo me. I nisam želio ni razviti nikakav interes za otkrivanje njezinih misli - i ako bi pronašao način da ih otkrijem - bile bi jednako beznačajke kao bilo koje ostale ljudske misli. Nisu vrijedne truda kojeg bi uložio da ih otkrijem.
"I, ima li nova djevojka straha od nas?" Emmett me upitao, još uvijek ćekajući odgovor na ono što me još i prije pitao.
Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresiran kako bi me još nešto pitao. Kao što ni ja nebi trebao biti.
Ustali smo sa stola i izašli iz marendare.
Emmett, Rosalie i Jasper su se pretvarali da su maturanti; krenuli su prema svojim razredima. Ja sam se pretvarao da sam mlađi. Krenuo sam prema svom sljedećem satu - nižem levelu biologije, pripremajući se za dosadu. predavao nam je neizvjestan Gospodin Banner, čovjek sa ne više od prosječne inteligncije, uspio bi sa svojim predavanjima iznenaditi i nekoga sa mnogim diplomama iz medicine. U učionici, sjedio sam na svom mestu, sa knjigama na stolu - koje mi nisu ni trebale, jer nisu sadržavale ništa što nisam već znao. Bio sam jedini učenik koji je sam sjedio. Ljudi nisu bili dovoljno pametni da bi znali kako su me se zapravo bojali, ali su ih njihovi instinkti držali podalje od mene. Učenici su se polako vračali sa ručka i popunjavali prostoriju. Naslonio sam se natrag na svoju stolicu i čekao da vrijeme prođe. Ponovo, sam poželio da mogu spavati. Jer sam razmišljao o njoj, kada je Angela Weber dopratila novu djevojku u prostoriju, uznemirio sam se kada sam ćuo njezino ime.
Bella mi se ćini jednako sramežljiva kao i ja. Kladim se da joj je ovo jako težak dan. Kad bih barem znala šta da joj kažem. Ali bi vjerovatno rekla nešto jako glupo...
Yes! Mike Newton je razmišljao, okrečući se na svojoj stolici dok je gledao djevojku kako ulazi.
Još uvijek nisam ništa ćuo sa mjesta na kojem je Bella mirno stajala. Ta praznina koja je bila ondje gdje bi trebale biti njene misli, iritirala me.

Ej.. svi me pitate od kud mi Midnight Sun i dali je došao u Hrv.. pa vam odgovaram.. ne nije izašao u Hrv.. nije još ni nigdje izašao.. a skinula sam ga sa stranice od Stephanie Meyer:
http://www.stepheniemeyer.com/midnightsun.html

i tu vam piše zašto ga još nije objavila.. uglavnom zbog toga šta je netko objavio knjigu zbog njezinog dopuštenja..i to ju je ful naljutilo, razočaralo..bla bla.. pa je odustala... ali vjerovatno che...

pa evo nastavak::
-napomena: misli koje Edward čita drugima pišem podebljano
-------------------------------------------------------------------------------------------

Slušao sam da ćujem misli nove cure, Belle, da ćujem šta misli o Jessicinoj priči. Šta je pomislila kada je pogledala prema čudnoj, svijetloputoj obitelji koju su svi izbjegavali?
Bila je kao moja dužnost da ćujem šta misli o nama. Osječao sam se kao promatrač za svoju obitelj. Štitio sam nas. Ako bi itko počeo sumljati, upozorio bi svoju obitelj na vrijeme kako bismo mogli otići. Ponekad se događalo - kada bi neko ljudsko biće sa puno mašte vidjelo u nama likove iz knjige ili filma. Najčešće bi krivo mislili, ali smo se svjedeno i onda da ne risliramo selili. Jako, jako rijetko netko bi i točno pogodio. Ali mu nismo davali priliku da dokaže njegovu tvrdnju. Nego bismo samo isparili i postali ništa više od zastrašujućeg sječanja...
Ništa nisam ćuo, iako sam slušao pozorno slušao misli osobe pokraj Jessicinog besmislenog unutarnjeg monologa koji je nastavljao blebetati. Bilo je kao da nitko pokraj nje ne sijedi. Jeli se djevojka pomaknula? To nije bilo vjerovatno jer joj je Jessica još uvijek blebetala. Podigao sam pogled kako bih provijerio, osječajući se uznemireno. Provjeravati nešto što bih sa svojim "ekstra" sluhom inače ćuo - nikada prije nisam trebao.
Ponovo, moj pogled se susreo sa istim široko-otvorenim oćima. Sjedila je, na istom mjestu gdje i prije, gledajući u nas, normalna stvar za radit. Prepostavljao sam kada ju je već Jessica gnjavila sa svojim lokalnim tračevima o Cullenovima, normalno bi bilo da misli o nama.
Ali ni šapat nisam ćuo.
Obrazi su joj pocrvenjeli i spustila je pogled, posramljena jer ju je stranac ulovio da bulji u njega. Na svu sreću Jasper je još uvijek buljio kroz prozor. Nisam ni želio zamišljati šta bi ta brza navala krvi ućinila njegovom suzdržavanju.
Emocije na njenom lice su bile tako očite, kao da ima napisane riječi na čelu : čuđenje, kada je nerazumljujući promatrala razlike između njezine vrste i moje., znatiželja, kada je slušala Jessicinu priču, i još nešto... fasciniranost? Nije bio prvi out. Njima smo bili predivni, nešem namjenjenom plijenu. I onda na kraju, posramljenost , kada sam je uhvatio kako bulji u mene.
Ipak, iako su njezine misli bile tako oćite u njenim čudnim oćima - čudnim zato što zbog njihove dubine; smeđe oći su se inaće činile plitkim u njihovoj mračnost. - Nisam mogao ćuti ništa osim tišine sa mjestu na kojem je sijedila. Ama baš ništa.
Osjetio sam trenutak mučnine.
Nikada mi se ništa slično nije dogodilo. Dali nešto ne valja samnom? Pa, osječao sam se kao inače. Zabrinut, slušajući jače.
Svi glasovi koje sam blokirao iznenada su se pojavili u mojoj glavi.
....pitam se koju glazbu sluša... možda bih joj mogao spomenuti onaj novi CD... Mike Newton je razmišljao, dva stola dalje, fiksiran na Bellu Swan.
Pogledaj kako on samo bulji u nju. Nije li mu dosta šta je pola djevojki u školi ludo za njim... Eric Yorkie je ljutito razmišljao, isto o djevojci.
...tako odvratno. Pomislio bi da je možda slavna, ili nešto tako... I Edward Cullen , bulji...
Lauren Mallory je bila tako ljubomorna, da je njeno lice poprimilo tamniju boju. I Jessica, je ko ful njena nova best frendica. Koja glupost... i ostale slične ljubomorne misli nastavile su kolati umom te djevojke.
....vjerovatno su je svi već to pitali... ali htjela bi razgovarati s njom.. ma, smislit ću neko originalnije pitanje... Ashley Dowling je razmišljala.
Možda će biti samnom na španjolskom... June Richardson se nadala.
... uf.. hrpa toga mi je ostala za napravit većeras! Trigonometrija, i test iz Engleskog. Nadam se da je moja mama... Angela Weber, tiha djevojka, čije su misli bile uvijek tako drage, bila je jedina za stolim koja nije bila opsjednuta s Bellom.
Mogao sam ih svih ćuti, ćuti sve nevažne stvari o kojima bi razmišljali dok sam čitao njihove umove. Ali ništa nisam ćuo od nove djevojke sa varljivo komunikativnim oćima.

Midnight Sun (Sumrak iz Edwardove perspektive) 1. poglavlje part 2

-hvala vam ljudi.. drago mi je šta vas toliko chita moj blog.. uopche to nisam oćekivala... najbolji ste....
pa evo:, nastavak prvog poglavlja:
i napomena: misli koje Edward chita drugima pišem podebljano
-----------------------------------------------------------------------------------

Jasper je trenutačno bio jako opasan.
Baš sada se neka mala djevojka zaustavila pokraj stola koji je bio najbliže našemu, kako bi popričala sa prijateljicom. Prebacila je svoju kratku kosu, pjeskovite boje, i prelazila prstima kroz nju. Grijalica ispred koje se zausavila je otpuhala njezin miris ravno prema nama. Ja sam se već bio navikao na osjećaj koji mi je stvarao ljudski miris - bol koju je stvarao osjećaj isušenosti u mom grlu, duboka žudnja, žeđ u mom želucu, automatsko zategnuće mojih mišića, prekomjerno bujanje otrova u mojim ustima...
To je sve bilo normalno, uglavnom lako podnošljivo. Ali sada je bilo teže, sad kad sam promatrao Jasperovu reakciju bol je bila jača. Dupla žeđ, gore nego samo moja.
Jasper je dopustio da mu mašta izmakne kontroli. Zamišljao je - zamišljao je sebe, kako se diže sa svoje stolice pokraj Alice i kako ide do male djevojke. Zamišljao je da se naslanja na nju, kao da će joj nešto šapnuti u uho, i svojim ustima dodirne njen vrat. Zamišlja bujanje njene tople krvi i ubrzano kucanje srca ispod glatke kože...
Šutnuo sam njegovu stolicu.
Susreo je moj pogled na minutu, i onda pognuo svoju glavu. Mogao sam ćuti sram i pobunu u njegovoj glavi.
" Sorry," promrmljao je
Slegnuo sam ramenima.
" Ništa nisi mislio učiniti," rekla mu je Alice, pokušavajući oraspoložiti ga..
" Pa vidjela bih da si nešto namjeravao."
Suzdržao sam se da napravim grimasu kojom bi je odao, kojom bi odao njenu laž. Trebamo se držati zajeno, Alice i ja. Nije lako ni ćuti glasove ni vidjeti vizije. Oboje čudaci među onima koji već jesu čudaci. Čuvali smo jedno drugome tajne.
"Pomaže ako razmišljaš o njima kao o ljudima," Alice je predložila, njen visok muzikalni glas bio je prebrz da bi ga itko od ljudi razumio, isto ako je bio dovoljno blizu da nas ćuje. "Njeno ime je Whitney. Ima malu sekicu koju obožava. Njena majka je bila pozvala Esme na kućnu zabavu, sjećaš se??" "Znam tko je ona," ošto je rekao Jasper. I okrenuo se da bulji u jedan od malih prozorčića koji su bili smješteni uzduž prostorije. Njegov je ton prekinuo razgovor.
Trebao bi otići u lov večeras. Bilo bi apsurdno ovako riskirati, testirati njegovu snagu, sposobnost otpora, njegovu izdržljivost. Jasper bi trebao prihvatiti svoja ograničenja i držati se njih. Njegove prijašnje životne navike nisu bile nimalo slične našim sadašnjim, nebi se trebao tako naprezati. Alice se digla sa stolice, uzimajući svoj pladanj s netaknutom hranom, i svoj pribor sa sobom i ostavila ga samog. Znala je kada je njemu dosta njezinog poticaja. Dok su Rosalie i Emmett u svoj vezi ponekad bili jedan drugome nepodnošljivi, Jasper i Alice su znali prepoznati raspoloženje jedan drugome bolje nego vlastitio. Kao da mogu ćitati misli - ali samo jedan drugome.
Edward Cullen.
Refleksna reakcija. Okrenuo sam se prema smjeru od kojeg sam ćuo svoje ime iako nije bilo izrećeno naglas nego samo u mislima.
Moje oći su se na trenutak susrele sa parom široko otvorenih, čokolodno-smeđim ljudskim oćima smještenih na blijedo, srcoliko lice. Poznavao sam to lice, iako ga još nikad do sada nisam vidio. Bilo je glavna tema skoro svih ljudskih umova danas. Nova učenica, Isabella Swan. Kći gradskog glavnog načelnika policije, došla živjeti ovdje zbog neke novonastale situacije. Bella. Ispravljala bi svakoga tko bi je prozvao njenim punim imenom...
Skrenuo sam pogled, od dosade. Trebala mi je sekunda da svatim da nije ona ta koja je pomislila moje ime.
Naravno, već se zaljubila u Cullenove,ćuo sam nastavak prve misli.
Sada sam prepoznao "glas". Jessica Stanley - prošlo je dosta vremena od kad me prestala mučiti sa svojim unutarnjim čavrljanje. Kako sam olakšanje osjetio kad je konačno prestala sa svojim zasljepnjeno zaljubljenim mislima. Bilo mi je skoro nemoguće izbjegnuti njena konstantna, apsurdna maštanja. Onda sam poželio kako bih joj najradije objasnio što bi se deslilo ako bi se moje usne, zubi iza njih našli u njenoj blizini. To bi bilo prekinulo njene iritirajuće fantazije. Pomisao na njenu reakciju me natjerala da se nasmješim.
Uopće nije toliko ljepa. Jessica je nastavila. Uopće ne razumijem zašto Eric toliko bulji u nju... ili Mike. Zadrhtala je u mislima dok je izgovarala to posljednje ime. Njezina nova opsesija, općenito popularan Mike Newton, nije ju baš primječivao. S druge strane novu je djevojku itekako primječivao. Kao djete sa sjajnim predmetom ponovo. To je jako zasmetajo Jessici, ipak je bila vidljivo ljubazna prema novoj djevojci dok joj je govorila sve što zna o mojoj obitelji. Nova učenica ju je vjerovatno pitala o nama.
I mene svi danas gledaju. Jesica je umišljeno pomislila. Na sreću Bella ima dva predavanja samnom... Kladim se da će Mike htjeti znati šta je ona-
Pokušao sam istjerati besmisleno brbljanje iz svoje glave dok me ne izludi u potpunosti.
"Jessica Stanley priča novoj Swan djevojci tračeve o nama," promrmljao sam Emmettu da si odvratim pažnju.
Zacerekao se. Nadam se da je dobro začinila priču. pomislio je. "Zapravo, prerealno. Ni trunka šokantnoga. Ni dijelič strave. Malo sam razočaran."
A nova djevojka? Jeli i ona razočarana tračevima?
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

-pisat ću vam podebljano misli koje Edward čita drugima

1. Poglavlje

Ovo je bilo doba dana kada poželim da bih mogao spavati.
Srednja škola.
Ili je pakao prava riječ? Kada bi postojao način da ispravim svoje grijehe, ova bi muka trebala biti dio tog iskupljenja. Dosada nije bila nešto na što sam se navikao: svaki se dan činio sve više monoton od predhodnog. Prepstavljam da je ovo moj način spavanja - ako je san definiran kao neaktivno stanje između aktivnih perioda.
Buljio sam napukline na zidu u dalekom kutu skolske marendare,zamisljajući ondje uzorke kojih tamo nije bilo. To je bio jedan od načina da ublažim glasove koji su brbljali kao izljevanje rijeke u mojoj glavi.
Nekoliko stotina tih glasova ignorirao sam iz dosade.
Kad je riječ o ljudskom umu, nije bilo ničega što već nisam ćuo. Danas su sve misli bile usmjerene na svakidašnju dramu o dolasku novog učenika. Trebalo je tako malo vremena da sve to pohvatam. Vidio sam novo lice ponavljano iz misli u misao iz svakog kuta gledanja. Obična ljudska djevojka. Uzbuđenje oko njezina dolaska bio je zamorno predvidljivo - kao pokazivanje sjajnog predmeta malom djetetu. Polovica dečkiju se već zamišljala u ljubavi s njom, samo zato što je bila nešto novo za gledanje. Trudio sam se da ih ignoriram.
Samo četiri uma nisam ignorirao iz gađenja, nego iz pristojnosti: moju obitelj, moja dva brata i dve sestre, koji su se već navikli na nedostatak privatnosti u mojoj blizini. Davao sam im privatnost koliko sam mogao. Pokušavao sam ne slušati ako sam se mogao suzdržati.
Pokušavao sam ali, svejedno... sam znao.
Rosalie je razmišljala, kao i inače, o sebi. Ugledala bi odraz svog profila na nečijim naočalama i onda bi se divila vlastitoj savršenosti.
Rosaliein um je bio plitak kao bazen, sa pokojim iznenađenjem.
Emmett je bjesnio zbog meča u hrvanju u kojem ga je Jasper porazio vijekom noći. Bilo je potrebno cijelo njegovo ograničeno strpljenje kako bi izdržao do kraja školskog dana i zatražio remetch. Nikad se nisam osjetio nametljio slušajući Emmettove misli, jer on nikad nebi pomislio nešto što nebi i rekao ili napravio. Možda sam se samo osječao krivo čitajući ostalima misli jer je bilo stvari za koje nisu htjeli da znam. Ako je Rosaliein um bio kao plitak bazen onda je Emmettov bio kao prozirna čaša.
A Jasper je...... patio. Potisnuo sam uzdah.
Edward. Alice je pozvala moje ime u mislima, i odmah zadobila moju pozornost. Zvučalo je isto kao i da je moje ime prozvala naglas. Bilo mi je drago što moje ime više nije u modi - bilo bi iritantno; svaki put kad bi netko pomislio o neko Edwardu automatski bi se okrenuo...
Sada nisam okrenuo glavu. Alice i ja samo bili jako dobri u ovim privatnim razgovorima. Jako rijetko nas tko prokužio. Zdržao sam oći na napukinama u zidu.
Kako se on drži? pitala me.
Namrštio sam se, samo mala promjena u položaju mojih usana. Ništa šta bi ostali skužili. Mogao sam se i iz dosade mrštiti.
Alice se zabrinula, vidio sam u njezinim mislima kako prati Jaspera u vizijama do svojih ograničenja.
Ima li opasnosti? Tražila je unaprijed, pogledavala u skoru budučnost, tražila po vizijama monotonije kako bi pronašla razlog mom mrštenju.
Pomaknuo sam glavu polako u lijevo, kao da gledam cigle od zida, signalizirajući, i onda na desno, natrag prema pukotinama u zidu. Samo je Alice znala da to znaći ne.
Smirila se. Reci mi kad mu bude postalo nepodnošljivo.
Pomaknuo sam samo oći, prema stropu, pa oped dole.
Hvala ti što ovo radiš.
Bilo mi je drago što joj ne mogu na glas odgovoriti. Što bih joj rekao? - Molim?.
Nisam uživajo slušajući Jasperove misli, njegovo naprezanje. Je li zaista potrebno ovako eksperimentirati? Nebi li bilo sigurnije priznati da on možda nikada neće biti sposoban podnositi žeđ kao mi ostali, i ne gurati ga do njegovog limita? Zašto izazivati nesreću?
Prošlo je dva tjedna od našeg zadnjeg lova. To nije bilo baš neko jako dugo razdoblje za izdržit za nas ostale. Malo neugodno ponekad - ako bi koji čovjek prolazio preblizu, ili ako je vjetar puhao u krivom smjeru. Ali ljudi su nam rijetko prilazili preblizu. Instinkti su im govorili ono što njihovi umovi svjesno nikada nebi svatili : da smo mi za njih opasni.

------------------
- nastavak ću objaviti sutra ili poslje.. i ispričavam se za gramatičke greške

Bok ljudi... Da se najprije predstavim.. Ja sam jedna obična(barem mislim da sam) sedamnaestogodišnjakinja koja nema nish pametnije za radit od ovoga... heh.. Živim u malom gradichu kraj mora... kojeg obožavam, ali svejedno jedva čekam fax u zg-u(freedoooomm)!!!weeee
I evo ga my first post:



Edward Cullen.. to bi definitivno bio moj odgovor da me netko pita tko je za mene najsavršeniji muškarac na svijetu.. Neznam objasnit zašto, ali čitajuchi sve te knjige i čitajuci Midnight sun, sumrak iz njegove perspektive, jednostavno mi se uvukao pod kožu. Ne samo zbog toga šta je vampir (od uvijek su me fascinirali.. malo bolesno znam.. ali okej..) nego zato što je tako poseban, brižan osjećajan.. Toliko mu je stalo do Belle i čitajući sve to poželjela sam da i ja imam nekog takvog, svoju srodnu dušu.. nekog tko bi učinio sve za mene... Izludila sam best frendicu sa tim sumrakom.. jadna više ni ne može normalno pričati samnom... a tek kad sam saznala da se Mladi mjesec od 25 do 30 Svibnja snima u Italiji (Montepulicano) rikla sam... luda sam...
Nadam se da ću i ja jednom pronachi svog Edwarda..

i btw. ako koga zanima slučajno mogu počet objavljivat prijevode od Midnight suna(Sumrak iz Edwardove perspektive)